Mjesec studeni, mjesec u kojem je poginula četvrtina žrtava u Domovinskom ratu u našem kraju

Udruga HVIDR-a je krajem ove godine provela dva manja projekta; oba su sadržavala i izlete, koji nisu bili samo izleti. Krajem listopada (30. i 31.10.2024.) organiziran je izlet u Slavoniju. Tijekom izleta posjećene su mnoge znamenitosti, od tvrđave u Slavonskom Brodu, do Iločkih podruma, ali su posjećena i mnoga mjesta stradavanja i upaljene svijeće sjećajući se žrtava Domovinskog rata. Najduže se boravilo u Vukovaru, gdje je, između ostalog, posjećeno Memorijalno groblje, te spomenik Spomen-križ na ušću Vuke u Dunav. Križ je podignut na prekrasnom mjestu, u čast i spomen svim onima koji su svoj život dali za slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Autor spomen-križa je hrvatski kipar Šime Vidulin iz Pule.Na križu je uklesan tekst pisan glagoljicom Navik on živi kizgine pošteno koje je davno spjevao hrvatski velikan Fran Krsto Frankopan. Masa cijele konstrukcije je 40 tona, a visina je 9,5 metara. Obiđite vukovarski križ ako niste. Gledajući Vuku i Dunav na tom mjestu, i Vukovarske ade, shvatit ćete zašto se Vukovarci nisu dali. Zašto vole taj komad poplavne zemlje, zaliven krvlju.

Ove godine po prvi put Udruga HVIDR-a je provela i projekt DUHOVNA PODRŠKA HRVI, financijski podržan od Ministarstva hrvatskih branitelja, a s ciljem pružanja emocionalne i duhovne podršku za korisnike kojima je potrebna (hrv.branitelje i članove njihovih obitelji).

13. studenog 2024.g. organizirao se izlet u Požegu i okolicu, s obilaskom slijedećih znamenitosti i sakralnih objekata: Biskupski dvor – Obilazak crkve sv. Lovre, Obilazak Trga i katedrale sv. Terezije Avilske, Dijecezanski muzej sv. Terezije Avilske; gdje su nas dočekali predstavnici Požeške biskupije. Najbolji vodič nam je bio naš daruvarski župnik Ivan Popić iz Župe Presvetog Trojstva.

U molitvi i obilasku mjesta stradavanja i spomenika hrvatskim braniteljima i žrtvama Domovinskog rata prisjećali smo se kasne jeseni ratnih godina. Mjesec studeni u nama uvijek izazove tugu i sjećanja i zato je ova duhovna podrška bila dobrodošla i mnogima pomogla da dosegnu unutrašnji mir.

U povratku smo posjetili Crkvu Pohođenja Blažene Djevice Marije ili Bazilika Gospe Voćinske u Voćinu, koja je zaštićeno kulturno dobro, i ujedno je rijedak primjer gotike u ovom dijelu Hrvatske, a datira s kraja 15. stoljeća. Nas je manje zanimala gotika, a više činjenica da je ta Crkva dokaz prkosa našeg naroda – srušili su je Turci, pa je ponovo sagrađena, srušili su je u II. Svjetskom ratu, pa je ponovo sagrađena, gotovo do temelja srušena je 1991. za vrijeme tromjesečne okupacije Voćina, pa je, evo, ponovo sagrađena, i svjedoči vjeru na ovim područjima.

Stali smo i u Đulovcu, upalili svijeće kod spomenika. Mjesto je bilo pod srpskom vlašću, uništena je katolička crkva, ubijeno je na desetke civila. Mnogi od njih su bili naši prijatelji, rodbina, poznanici. Ove godine, na ovom izletu, uspjeli smo jedan dan provesti zajedno, u miru i molitvi, u potrazi i pronalaženju duhovnog mira.

Opet je studeni – mjesec posebno mučan svim hrvatskim braniteljima. Mjesec studeni – mjesec stradavanja – uvijek bol i sjećanja. Mjesec kad je poginula četvrtina žrtava u Domovinskom ratu u našem kraju. Mjesec u kojem je tada izginula mladost Hrvatske, na svim bojištima.

Nosimo svi ratne rane, nosit ćemo iz zauvijek, ali kročimo dalje, prošlo je više od 30 godina. I onda kako se bliži kraj godine, svi u udruzi postanemo sve nervozniji. Postaje sve hladnije, krenu kiše i magle, netko kaže: „Dolazi studeni“. Svi znamo šta nam je studeni. Studeni je Vukovar i Škabrnja. Studeni su mnoge masovne grobnice, širom Slavonije. Studeni je sve ono što nije bilo ranijih ratnih mjeseci, tada je kulminiralo, eskaliralo; tada se nije dalo, pa je pobijeno i razrušeno.

Živimo dalje i sjećamo se.

Ne idemo u Vukovar na 18.11. – ne hodamo u povorci zbog bolesti, starosti, invaliditeta. I ove godine smo otišli ranije. Upalili smo svijeće na spomenicima od Slavonskog Broda do Iloka. Plakali smo (opet) na Memorijalnom groblju u Vukovaru. Gledali smo s ranjenog vukovarskog vodotornja u daljinu i procjenjivali kako je bilo onoj dvojici svake noći ponovo riskirati život i dizati zastavu.

Kažu Slavonci: „Bez žitnih polja nema kruha, a bez makova nema prkosa“. Takvi smo mi na ovim prostorima. Pola toga radimo iz inata i prkosa, tako i opstajemo.

Kroz ovakve male projekte jačamo zajedništvo, ne zaboravljamo, sjećamo se.

Sjećamo se duhovno jaki i uzdignute glave.

Hvidra Daruvar